Na nedavno završenom Berlinskom filmskom festivalu Danis Tanović je i svojim najnovijim filmom »Smrt u Sarajevu« oduševio međunarodni žiri na čelu s glumicom Meryl Streep te je opet nagrađen »Srebrnim medvjedom«. »Smrt u Sarajevu« prvi je film koji je Tanović simio u Sarajevu, što je – kako nam je priznao – za njega bilo vrlo emocionalno iskustvo. No ni u jednom kadru nije izašao iz hotela u kojem je smještena radnja njegova filma. Na stogodišnjicu atentata Gavrila Principa na austrougarskog nadvojvodu Franju Ferdinanda, koji je doveo do Prvog svjetskog rata, u hotelu se priprema svečani banket za međunarodnu delegaciju. Preko šarolike palete likova koji beznadežno pokušavaju riješiti svoje egzistencijalne probleme, Tanović se pozabavio i glupošću neminovnog »balkanskog« prepucavanju Bošnjaka, Hrvata i Srba o tome tko je povijesno ugroženiji na ovim krvavim prostorima.

Je li Vaš film slika današnjeg Sarajeva?

– Da, na neki način. Na kraju dana svi mi živimo u svojoj maloj čahuri. Kada sam, primjerice, živio u Parizu, stanovao sam na lijepom mjestu, u krasnoj zgradi pored rijeke, a kilometar dalje bila je četvrt gdje nije bilo ugodno ići kada padne mrak. Mislim da svi živimo u nekoj vrsti paralelnog univerzuma što sam pokušao prikazati i u filmu.

Hotel kao lik

Iako se svakodnevno susrećemo s mnogim ljudima, živimo u svojoj vlastitoj različitoj realnosti. Ja na primjer, živim u lijepom stanu u starom dijelu grada, a kada izađem, na ulici susrećem ženu koja već godinama prosi, dok se s druge strane, preko puta, nalazi hotel »Europa« pred kojim su parkirani skupocijeni automobili. Sve je to Sarajevo, kao i svaki drugi veliki grad u kojem se živi i bogato i siromašno.

Jeste li zato i cijelu radnju smjestili unutar hotela iz kojega ne izlazite ni u jednoj sceni?

– Ima mnogo razloga što se sve odvija unutar hotela, a jedan od razloga je i hotel sam za sebe. Ja jako volim taj hotel (Holiday Inn) koji je prekrasan primjer socijalističke želje da se napravi nešto grandiozno i bolje. Danas se više ne grade takvi hoteli, s tim fantastično ogromnim lobijem. Za mene je to bio i ostao mitski hotel. Izvana to je vrlo ružna, žuto ofarbana zgrada i mislim da je to prva zgrada u Sarajevu koja je pogođena jer je očito i Srbima njen izgled išao na živce. Sagrađen je za potrebe Olimpijskih igara i sjećam se kada me otac prvi put tamo odveo na čaj i kolače – to je bio pravi izlazak na fino mjesto. Otac me tamo posjeo u ogromnu fotelju, dobio sam kolač i osjećao sam se u sasvim drugom svijetu.

Kada je počeo rat, prvi snajperisti koji su pucali po ljudima u Sarajevu bili su smješteni po sobama hotela, da bi se kasnije u hotel uselili svi ratni reporteri i »unproforci«. I dok smo mi u Sarajevu živjeli u jednoj varijanti modernog Staljingrada, u centru grada nalazila se ta ogromna žuta zgrada u kojoj se sasvim normalno živjelo, jelo i pilo.

Kako ste došli na ideju na spojite bosansku povijest i francusko intelektualno razmatranje o Europi?

– Dramski tekst Bernard-Henrja Levya »Hotel Europa« bio je zapravo početak nastanka filma. Sve je počelo prije oko tri godine kada je on došao u Sarajevo postaviti tu svoju monodramu, a ja sam zajedno s mojim prijateljem Dinom Mustafićem, kazališnim redateljem, razgovarao što bi mogli napraviti povezano sa stogodišnjicom atentata Gavrila Principa. Prvo sam mislio napraviti dokumentarac, no dok sam pratio razvoj rada na ovom kazališnom komadu dobio sam ideju da u taj tekst unesem i svoje gledište, pa sam počeo razvijati scenarij kao nadogradnju tog teksta.

Mislim da bi bilo idealno kada bi se predstava i film mogli pogledati istovremeno kako bi se dobio i njegov i moj stav, i time globalnu sliku ovog projekta. No, i film i predstava dobro funkcioniraju sami za sebe.

Heroj, terorist, tinejdžer

Kako je, dakle, nastajao scenarij za ovaj film?

– Priča za film nadograđivala se vrlo organski i složena je od mnogo detalja koji su se naprosto događali u procesu rada na scenariju. Na primjer, sasvim slučajno sam pročitao članak o momku koji se zove Gavrilo Princip, i koji je rođak pravog Gavrila Principa. To mi je bila potpuno luda priča koju sam morao upotrijebiti.

Dvojica muškaraca koji daju intervjue na početku filma nisu glumci. Bojan Hadžihalilović je moj prijatelj i on je dizajner. S njim sam diskutirao kako staviti u film priču o tome kako su iz Sarajeva uklonjeni otisci stopala Gavrila Principa samo zato jer je on bio Srbin i time postao nepoželjan. Drugi je također moj prijatelj Nihad Kresevljaković iz Sarajevskog ratnog teatra, koji je vrlo bošnjački nastrojen i njegova teorija je da je Gavrilo Princip bio terorist.

Sam hotel mi je također dao mnogo materijala. Ja do tada nisam imao pojma da u prizemlju postoji noćni klub koji smo također iskoristili za snimanje. Onda je jedan dan iznenada došla policija i na nekoliko dana zatvorila hotel. Direktor hotela bio je uhapšen, a zaposlenici su pred hotelom demonstrirali – zaista je čudno kako nekad stvari funkcioniraju. Morali smo čekati nekoliko dana da policija obavi svoj uviđaj, a kraj filma smo snimali u doslovno praznom hotelu.

Neki dijalozi su bili napisani, primjerice Vedranina uloga novinarke. Ona se bavi i novinarstvom, pa mi je i pomogla u pisanju njenog monologa. Ostalim glumcima sam uglavnom objasnio o čemu se radi pa su improvizirali dok nismo našli najbolju soluciju. Dao sam im slobodu da rade po osjećaju, a ja sam ih pratio kamerom. Sve je bilo kao jedan ples.

Koje je Vaše mišljenje o Gavrilu Principu?

– Ja sam dijete socijalizma, rođen sam u Jugoslaviji i znam da će me nakon ove izjave mrziti pola populacije, ali meni Jugoslavija nedostaje. To je bila prekrasna zemlja.

Gavrilo Princip je bio samo tinejdžer. On je bio dio pokreta koji je taj čin smatrao plemenitom idejom i u to je vrijeme učinio herojsko djelo. To se dogodilo. Gavrilo je ubio nadvojvodu Ferdinanda i gotova stvar. Pustimo povijesne priče povijesničarima i krenimo dalje, pozabavimo se radom na boljoj budućnosti. No, kod nas nema napretka. Ako počnete razgovor sa Srbinom odmah će početi mudrovati o bitki na Kosovom polju, kao da se dogodila jučer. Nikako da se odmorimo od povijesti koju političari uvijek iskorištavaju da nas zavade. Sve to me užasno zamara.

Bosna je mala zemlja s četiri milijuna stanovnika, raznolikih kultura i religija, i svi bi mogli živjeti u raju. To je jedna od najljepših zemalja na svijetu. Naše rijeke su još uvijek dovoljno čiste da se voda iz njih može piti; meso je ukusno jer nemamo novaca da stoku kljukamo antibioticima, a nemamo novaca ni za pesticide pa je voće i povrće sasvim prirodno. U jabukama se još može naći crv.

Kršćanski klub

Nažalost, nema šanse da će se situacija popraviti i da će nam biti bolje. Na vlasti su nacionalisti, a njihova politika je potpuno suluda. Berlin je prije sedamdeset godina bio sravnat sa zemljom i onda su ljudi odlučili da se stvari moraju promijeniti i izgradili su mjesto gdje se može živjeti i raditi zajednički.

Ja zaista postajem umoram od svih gluposti i konstantnog isticanja – mi Srbi, mi Hrvati, mi Bošnjaci… Mislim da bi ih svih trebalo izbaciti na plaži u Bombaju, na kojoj ima više ljudi nego njih svih skupa, pa da im se stavi u perspektivu koliko su uopće važni, jer sve te male nacije na području bivše Jugoslavije toliko su opterećene važnošću svoje povijesti da je to žalosno.

Ja više ne vjerujem ni u demokraciju. Demokracija u mojoj zemlji je to da je neobrazovana većina dala vlast nacionalistima, a isto tako je i u Hrvatskoj. Mi na ovim prostorima živimo u prošlosti koja nas užasno tlači i znam da će ovaj film izazvati mnoge polemike, jer i Bošnjaci i Hrvati i Srbi imaju svoje mišljenje o tim događajima.

U Vašem filmu muškarci su prikazani kao nasilnici ili kukavice, dok žene djeluju, kažu što misle i spremne su ići naprijed.

– Ja vjerujem u »woman power«. Volim jake žene i mislim da njihova snaga može voditi zemlju u bolju budućnost. Najviše bih volio da kod nas bude kao u skandinavskim zemljama.Zvezdana